Zašto si Papa kad nisi papa?

Moje ime moj je ponos. Njeno ime njen je ponos.

Dvadeset i osam godina gotovo nikakvu pažnju nisam obraćala na svoje ime i prezime. Ono je bilo, kako kažu, uobičajeno. Danas je, kako kažu, neuobičajeno.

Tko ili što određuje što je uobičajeno, a što neuobičajeno? Tko ili što određuje što je "u redu", a što "iskače, preskače, odskače"? Od čega, od koga, za koga?

Mojoj djevojčici često dobacuju da puno jede jer je Papa, kažu joj da stalno maše "pa-pa". Razumijem da joj to smeta. I meni bi smetalo u njenim nježnim razvojnim godinama. 

U ovim odraslim godinama to mi nimalo ne smeta. Dapače, ponosim se, kako kažu, neuobičajenim prezimenom. Neuobičajeno je u mojoj glavi postalo posebno. Ono različito postalo je drugačije po čemu se ponosno izdvajam kao jedinka iz mase. 

Barem svi lako upamte kako se njihova profesorica preziva, ako već ne i kako se zove. Njihove podsmijehe pretvorila sam u šalu na svoj račun i baš mi se sviđa.

Kako se lako dominantne strane mijenjaju kada promijenite svoju perspektivu. 

I tako, šeću dvije djevojčice, a jedna zafrkava drugu poštapalicama "pa-pa Papa". Jedna se smije, druga šuti. A ja ovoj nasmiješenoj smireno kažem - ona barem ima posebno prezime, ona s njime može svašta, i pozdravljati i jesti i biti papa ako poželi. 

Djevojčica se zamisli, osmjehne i zašuti. Možda jednom shvati.