Ruksak na dinosaure

Priča o rodnim stereotipima ili "kada djeca postaju oni koji razlikuju različito"

Djeca su preslika roditelja. Odgoja i okoline. Kao pedagog po struci, često imam priliku posvjedočiti upravo tome. Kao roditelj po pozivu i svom odabiru, u to se još više uvjeravam iz dana u dan. Je li zahtjevno odgajati dijete izvan uokvirenih tradicionalnih shvaćanja tako malene sredine u kojoj živimo?

Moje dijete obožava svemir, planete, gledanje Mjeseca kroz tatin teleskop, planinarenje, penjanje po umjetnim i pravim stijenama, legiće i neobične slikovnice i stripove. Osim toga, ima i omiljeni ruksak za vrtić. Ona ga obožava i rado ga nosi. Ruksak je plave boje s narančastim repom, a predstavlja dinosaura. Danas L dolazi iz vrtića i u suzama govori da ona više ne želi nositi ruksak, svoj omiljeni ruksak. Kaže, drugi joj se smiju jer ima muški ruksak. Pitam ju što znači "muški" ruksak. Kaže ona - "plavi i na dinosaure".  Kažem ja njoj da nema muških i ženskih ruksaka i da nas ne određuju boje koje nosimo nego boje kojima zračimo.  Pitam ju onda voli li ona taj svoj ruksak, a ona kaže da voli. Nema onda razloga da ga ne nosiš, njihov podsmijeh njihov je problem kćeri, a ne tvoj. To nije tvoja briga. 

Ti budi ponosna što si drugačija. Jer ja sam oduvijek ponosna na sve što si ti.