Tko si ti da to kažeš mi?

Priča o nepisanim pravilima - dijalog znatiželjnih pitanja i čovjeka

Svakoga se dana rodi novi čovjek. Tisuće, možda stotine tisuća novih lica s isto toliko tisuća, možda milijuna posebnih karaktera, a svi sa samo jednim životom. Svakoga se dana tada rodi i novih bezbroj znatiželjnih pitanja, toliko posebnih i detaljnih, a opet sličnih, sa samo jednim ciljem. Nižu se tako jedno do drugoga poput nestrpljive djece koja čekaju u redu za sladoled. Tako nastaje životni ciklus nestrpljivih pitanja. Ona žive dok živi i čovjek.

U simbiozi znatiželjnih pitanja i čovjeka, čovjek najčešće začuđeno gleda ili šuti, nepripremljen na njihovu izravnost, brzinu, prenaglašenu i bezobzirnu iskrenost kojima šamaraju nesigurnosti i dvojbe onih kojima su pitanja i upućena.

Dijalog pitanja i čovjeka prerasta u monolog s didaskalijama.

Koliko je težak? Dojiš li ga? Ne dojiš?!

Jadno dijete. Tugaljiv pogled pitanja izražava njegovo saučešće.

Dojiš u javnosti? Pitanje upućuje pogled prepun gađenja.

Voli li jesti? Ne voli jesti? Jede li prave ili umjetne kašice? Fuuj. Dijete je sigurno gladno! (Loša si majka!)

Tko si ti da to kažeš mi?

Ne sjedi još? Ne puže još? Ne hoda, a već je proslavio prvi rođendan?! Katastrofičan izraz lica, lažna zabrinutost i podsmijeh. Pitanje pomisli da nešto sigurno s njim ne valja; on je pokvarena igračka kojoj se ispraznila baterija.

Koliko riječi zna? Ne zna govoriti? Ne prepoznaje lica? Nešto je tu čudno i zabrinjavajuće.

Druži li se s kim? Igra li se kao svi? Ima samo jednog prijatelja?! Ajme, pa to nikako nije normalno!

Tko si ti da to kažeš mi?

Muž ti je na porodiljnom? On, a ti radiš?! Pitanje hvata nesvjestica.

Voli li učiti? Ima li sve petice? Pitanje slavodobitno računa prosjek 4,95.

Je li našao nekog? (Koga? Tamo nekoga, bilo koga da stavi kvačicu na "odrađeno"?)

Tko si ti da to kažeš mi?

Je li se oženio? Nije?! Sigurno je jadan.

Nema još djece?! Pa kad će? Već mu je trideset!

Ima li stalni posao? Pa kako, što misli?

Toliko dugo na istom poslu? Vrijeme ti je za otkaz! 

Pitanju odjednom usta presuše. Potrošilo je svu energiju na tuđe živote, a sebe nije ni pogledalo.

Pitanjce znatiželjno, duboko udahni, ako želiš, sjedni. Vrati se na početak. Odgovori samome sebi na sva svoja postavljena pitanja.

Imaš li pravo išta pitati me ti, oličenje pokvarene znatiželje i zabadanja u tuđe unutarnje svjetove? Otkud ti pravo suditi mi i glumiti znanje o svim tajnama i pravilima ovoga svijeta? Zašto si daješ tako veliku ulogu?

Tko si ti da to kažeš mi? Tko si ti da prosuđuješ normalno i nenormalno? Imaš li ugrađeni sustav mjerenja za to?

Jednak si nama, živiš ista nepoznata pitanja na koja odgovor ima samo život sam. Ne zaboravi, u tim smo scenarijima mi samo glumci, ali nikad redatelji.