Ti budi ti

Jednog toplog, ali kišovitog dana, baš kakav je i danas, svijet je svojim toplim kestenjastim očima ugledala djevojčica posebnoga srca. Prije toga svijeta, mjesecima je živjela u toplini i nježnosti malene kuće koja je iz dana u dan gradila sve više i više zidova kako se djevojčica ne bi osjećala sputano u njoj.

Želim biti slobodna, pomisli još dok je svijet gledala u magli i obrisima, a zvukove čula osjećajući udaljenosti.

Želim biti svoja, pomisli kada je odlučila da je taj dan njezin dan. Dan njezina rođenja i izlaska iz sigurnosti.

Na početku upoznavanja ovoga svijeta, djevojčica je mnogo gledala, doticala, istraživala i divila se ljepoti svega što ju okružuje. Poznate melodije voljenih ljudi na njenim malenim rumenim usnama izazivale su osmijeh, a onda su ta rumena usta počela skladati svoje melodije.

Kakva želim biti, pomisli djevojčica. Želim li biti kao svi drugi jer, kažu mi veliki, tako je lakše? Ili želim biti svoja kako sam davno odlučila izlaskom iz utočišta svoje roditeljice?

Dani su se kotrljali kao lišće na vjetru, prolazila su godišnja doba, a djevojčica je ustrajala u tome da ipak bude svoja. Voljela je kišobrane isprepletene od majčinih i očevih riječi podrške. Oni su je štitili od svih riječi napada koje nekada nije mogla izbjeći. Kad bi se te riječi nadvile poput sivih oblaka nad nju, samo bi otvorila svoj šareni kišobran i sigurnost ga je u trenu ispunila.

Veliku je radost osjećala pružajući ruku onima koji su se jedva držali za skliske stijene. Veliku je tugu osjećala gledajući one kojima se suza skriva ispod natečenih kapaka. Osjećala je više, jače, snažnije. Osjećala je nekad ono čega ni drugi svjesni bili nisu.

Jednoga je dana rekla svojoj majci da se želi ponovo vratiti u njezinu malenu kuću. Majka ju je upitala zašto to želi i rekla da to nije moguće. Djevojčica je rekla: "Tamo se osjećam najsigurnije."

Majka ju je pogladila po mekim, svijetlosmeđim pramenovima te ju upila u svoj zagrljaj. Vidiš, kaže joj, i ovako se možeš osjećati sigurno. Ali nikada nema povratka na staro, koliko god dobro ili nedobro bilo.

Čitala je djevojčičine riječi bez naočala, povećala, bez ijedne jedine izgovorene riječi. Ipak su mjesecima bile jedna drugoj dom. 

Ne osvrći se nikada iza sebe, kaže joj majka. Budi svoja kako si i odlučila. Nisam te tome naučila, samo sam te vodila. Ne osvrći se za riječima koje u tebi bude ono što ne želiš biti. Ne žali za ljudima kojima si samo broj i "ona jedna".

Nije to lako, kaže djevojčica.

Naravno da nije, ali jedino tako možeš doći do svojega cilja. 

Upamti, nijedna planina ti neće biti previsoka ako hodaš u udobnoj i kvalitetnoj obući. Nijedno more neće ti biti preduboko ako znaš dobro i sigurno plivati. Nijedan prijatelj neće ti biti lažni suputnik ako znaš dobro birati.

Djevojčice moja, zato, pazi koga biraš. Bolje udobne i kvalitetne cipele i onog jednog prijatelja u zamjenu za svih deset lažnih.

Ti budi ti, sa svim ženskim i muškim igračkama koje je tako netko klasificirao, s mikroskopom i teleskopom kojim znatiželjno istražuješ svijet, sa svojim omiljenim crnim zmajem i plavim ruksakom na dinosaure. U bijelim tenisicama punima blata i ožiljcima i ranama na nogama koje čuvaju sva tvoja iskustva i uspomene djetinjstva.