Teret

Priča posvećena onima koji ne znaju oprostiti i život žive zarobljeni grižnjama savjesti

Jutro!, kažem. 

Pogled oboren u pod. Grašci znoja u trenu počinju se slijevati niz njegovo čelo, a lice poprima crvenkaste odsjaje. 

Možeš zavarati vanjštinu, ali nikada nutrinu, pomislim i koračam naprijed mirna koraka.

Da, već godinama prolazim kraj njega podignute glave i mirnoga srca. S druge strane prolazi čovjek spuštenog pogleda iza kojega živi nemir i neriješene misli. Spuštene glave i nemirnoga srca.

Budala si, kažem sama sebi. Pozdravljaš, a ne dobivaš odgovor. Dokad ćeš tako?

U drugome trenu moje pravo Ja kaže mi: Ma kakvi, budala si odavno prestala biti. Od onoga dana kada si počela slijediti samo svoj put. Puno je teže onima koji nisu podmirili račune samima sebi.

Život je divan. Krenem dalje. Srećem poznatog mi dječaka koji na moje Jutro odgovara s Dobro jutro. Ponovo si osvještavam razliku te dvije vrste iskrenosti - one dječje i one odrasle koja nije zaslužila takvom se zvati.

Smiješiš se u daljini i onda najednom iskrivljena usta, izobličena od iznenađenja. 

Čini se kao da si pojeo paprenjak koji ne voliš. 

Hodaš laganim korakom i onda najednom ubrzavaš svoju putanju, izobličen od nelagode. 

Čini se kao da si dobio hitan poziv svoje prikrivene, nevidljive savjesti. 

Na licu ti piše: Znam, kriv sam. Nisi si oprostio.

Tebi sam oprostila. Sebi sam oprostila. A jesi li ti sebi?

Žao mi je što moraš spuštati glavu svaki put kad ugledaš moj lik još u daljini. Žao mi je što moraš glumiti da razgovaraš sa stvarnim ili izmišljenim licima baš u trenutku kad tvoje oči moraju susresti moje. 

Žao mi je što mučiš sebe u dubini ne priznajući si grijehe prošlosti.

Žao mi je što unaprijed smišljaš izgovore što ćeš raditi u trenucima kada se naši koraci neće moći izbjeći.

A najviše od svega žao mi je što ne znaš živjeti i što nisi naučio što je život.

Za svaki žao mi je moram ti reći tisuću puta hvala;

jer si mi pokazao što ne želim u životu, 

jer si mi pokazao kakva osoba nije suputnik tog istog života, 

jer si mi dokazao da ste ti i moral dva različita kolosijeka, 

jer si moj život preokrenuo naglavačke i time kreirao jedan potpuno novi u kojem sada znam tko sam i tko ne želim nikada više biti. 

Možda se jednom, slučajno ili namjerno, i ti pronađeš u ovim rečenicama. Možda se jednom, slučajno ili namjerno, i ti odvažiš svoje oči susresti s mojima priznajući si da je sve bila pogreška. 

Ona koja od nas stvara ljude, onakve kakvi želimo biti. 

Možda si i ja jednom, slučajno ili namjerno priznam, da sam od tebe jača oduvijek. 

Još od onih riječi tvojih: Nisam te zaslužio.