Prijateljica Sreća

Prijatelj je onaj koji je uz nas. Onaj koji s nama dijeli tajne, manje i više poznate probleme. Nekada ne hoda uz nas i ne zamišlja iste staze, ali u svakome trenutku može i želi skrenuti sa svoga puta kako bi pomogao kad je potrebno. Je li sreća poput prijatelja koji nam uvijek želi dobro, poput iskrenog i nenamještenog pratitelja naših želja?

Može li sreća biti stalan osjećaj i živjeti ulogu dugotrajnog prijatelja?

Je li sreća prirođeno stanje ili smo samo umislili da tako mora biti?

Ona šeće ulicom. Vjetar joj raznosi pramenove koji se presijavaju na suncu. Sunce je, pomisli. Moram biti sretna! Uske, ali skupe cipele skladaju najfiniju melodiju na skliskim kamenim pločama. Toplina sunčevih zraka presijava njenu sjenu i njoj se čini da leti. Sretna sam, uvjerava samu sebe. Navuče bezbroj puta odglumljeni osmijeh i diže glavu visoko tražeći tragove zamišljenih ptica u letu.

Srećo, prijateljice moja, kaže joj. Tek sam te doživjela, a već si nestala. Pa gdje se skrivaš?

Prijateljica Sreća sakrije se iza ugla. Promatra Nju. Onu koja se neprestano okreće oko sebe, traži ne znajući što traži i gleda ne znajući koga želi gledati. Sreća pomisli: Zna li ona da ja nisam izvan nje već dio nje? Hoće li ikada otkriti da se sama mora potruditi pronaći me?

Prijateljica Sreća zatim razmišlja o tome kako su ljudi prekrojili ljude. Od mozgova stvorili strojeve koji ne znaju programirati emociju. Stvorili su izvana sliku najsavršenijih strojeva bez zamjerki koji ne znaju proizvesti empatiju, ljubav i sreću. Polako, ali sigurno, ljudi su postali strojevi profita. U toj formuli sreća nije ni nazivnik, ni pribrojnik, ni djelitelj.

Gdje se i u čemu ona krije? Koje su i kakve su naše karte za sreću ? Moramo li svi težiti istome ili svatko pronalazi sreću u nečem drugom?

Ona nastavlja svoj lažni samouvjereni hod pitajući se kada će konačno pronaći nekoga ili nešto što će ju činiti sretnom, svaki dan, cijeli dan.

Možda ja to ne zaslužujem, pomisli. Nemam sreće biti sretna. Takva je moja sudbina.

Ima li samo sreća prolaznu ocjenu pa ju svi priželjkuju, makar i prepisivali sa šalabahtera zvanog dvoličnost?

Prijateljica Sreća tada ustaje i kreće prema Njoj. Ona ju ne vidi, prozirna je i ne ostavlja nikakav trag mirisa, okusa, pokreta, pogleda. Skupe cipele odjednom zapnu za kamenu ploču. Othrvale su se nepoznatom predmetu ispod njihovih potplata. Ona stane, sagne se i u ruci joj zasja predivan srebrni prsten u obliku ruže. Otkud prsten ovdje na podu, pomisli. Kako je baš došao u moju ruku?

Prsten se na suncu presijavao svom svojom snagom, kao da joj je htio dokazati koliko se sreće i ljepote može sakriti u maleni predmet. Srebrna ruža presijavala je svoje latice, a ona je, uživajući u prizoru toga trenutka, osjetila sreću. 

Prijateljicu u sebi koja joj je govorila osjećajem sreće. Prijateljicu koja ju je osvijestila da se sreća nalazi u njoj samoj. Prijateljicu koja je bila nevidljiva, ponekad malena, a ponekad velika, ali uvijek ovisna o njoj samoj.

Ona je shvatila da sreću treba izazvati, okušati i upijati je svom svojom snagom. Trčanjem za njom nikada je neće dostići.