Odijelo i čovjek

Kao i sve u životu, tako i čovjek ima dvojnosti. Često ono što jest nije ono kako izgleda. Jedno je vanjsko, promjenjivo i prilagodljivo, i ono drugo, unutarnje - postojano, često sramežljivo koje tek neki vide. Kada se pitamo "čini li odijelo čovjeka", često odgovorimo "da" ili "ne", kao da je to najjednostavniji odgovor na najjednostavnije pitanje.

Zašto onda ponekad osjećamo sram ako nismo odjeveni, ukrašeni, uljepšani prema važećim pravilima većine?

Vide li zaista djeca razliku između modernih poderanih traperica i staromodne, ali jako udobne i poderane haljine?

Oko sedam sati navečer odlučile smo prošetati po kvartu kojim rijetko tko šeće u ovo zimsko doba. Jedini potencijalni prolaznici bile su nam mačke. One ionako nisu zainteresirane za to je li netko i kako je odjeven.

Hodam u svojoj omiljenoj haljini s poderotinom na stražnjoj strani. Ne vidim ju dok hodam, ali znam da bi ju vidio slučajni prolaznik ili prolaznica. Pokušavam sakriti taj dio haljine pod jaknu. L me gleda u čudu i pita što radim. Pokušavam joj objasniti kako mi se nije dalo mijenjati haljinu za kratku šetnju našim uspavanim gradom. Ona se smije: "Znaš, mama, jednom je jedna teta bila u trapericama na ogrooomnu rupu. Da, rupa na koljenima. To mi je baš fora! I tvoja haljina je baš ovako fora!"

Gledam ju i mislim: "Mudro zbori. Zašto bi samo traperice s rupom bile cool, a haljina ne?"

Kako u našim očima rupa na haljini postane čudna, a na trapericama veliki trend koji vrijedi više od onih običnih, traperica bez rupa? Traperice su bile odjeća radnika, nikako elite. One su s vremenom postale statusni simbol pa simbol trenda i sasvim uobičajeni odjevni predmet. Dok su ih nosili radnici, rupe na njihovim trapericama nisu izgledale tako privlačno i poželjno, a danas ih žele svi.

Je li i s ljudima tako? Oni veoma važni, poznati ljudi s poderotinama i ogrebotinama iznutra čine se vrjednijima  od onih samozatajnih, netaknutih moralnim porazima, prepunih vlastitih pobjeda? Zašto ovi prvi tako važno dižu svoja lica i nikada ne gledaju u pod, a oni drugi šute misleći da su lošiji od njih? 

Jesmo li kao ovčice koje slijede svoje stado? Lako prihvaćamo norme kada ih prihvaća većina. Ono čudno postaje normalno - odjednom. Zanimljivo je to s ljudima. 

Spustila sam dio haljine zaguran ispod jakne i opušteno šetala sa svoje dvije. Nisam mogla ne pomisliti bi li moja haljina u nekom drugom vremenu bila "normalna"? Smijeh, razgovor i povezanost pobijedili su nesigurnost. Ono što smo pružile jedna drugoj i same sebi postalo je važnije od poderane haljine i svih traperica ikada zašivenih, poderanih ili savršeno čistih.