Nevidljivo sunce želja

A što ako je sve što smo tražili cijelo vrijeme bilo ispred nas?

Želimo ovo, tražimo ono, čeznemo za njima, trebamo baš to. Želimo, tražimo, čekamo, čeznemo i uvjeravamo se da trebamo baš to, ono, nešto, nekakvo, nečije.

Čudni smo mi ljudi. Uvijek u nekim traganjima, trebanjima, čekanjima. Iščekivanjima bez kraja. Uvjereni da je baš to, ono i nešto, rješenje svega. 

Čudnu čovjek ima potrebu; misliti da je sve tuđe vjerojatno bolje. Bismo li to mislili kada bismo imali čarobnu sposobnost ulaska u svačije živote i misli?

"Želim da sutra bude sunce", kaže čovjek. Sunce mu kaže: "Ja sam oduvijek i uvijek tu. Samo me ne vidiš uvijek. Ako me ne vidiš, ne znači da ne sjajim. Mogu te grijati i kad tvoje zjenice ne griju moje zrake."

Čovjek ponovi: "Ali, ja te baš želim gledati. Vidjeti da si tu. Ne želim oblake, odmah mi unište dan."

Sunce se zamisli pa kaže: "Kako bi znao što je sunčan, a što oblačan dan da nema oblaka? I kada se sakrijem iza njih, opet te vidim. Ti mene ne vidiš i to te brine jer ti se čini da sam dalje nego inače."

Čovjeka je jako brinulo hoće li mu se sunce vratiti. Ono ga je uvjeravalo da je tu i da ga čeka. Njemu nije bilo jasno zašto ga čeka. Koji je razlog čekanja nečega što bi, pretpostavljao je, već trebalo biti tu.

Svačije sunce, poput svačije želje, veće ili manje, putuje oko nas. Priđe nam tek onda kad smo mi spremni. Uzalud tražimo, čekamo i želimo, ako našem suncu još nije vrijeme doći do nas.

Djevojčica kraj koje je stajao čovjek, kaže mu: "Pogledaj predivno plavo more. Možeš ga vidjeti. Veseli se tome jer u moru možeš vidjeti i sunce."

Tada mu ništa nije bilo jasno. Djevojčica se nasmiješi: "Da, more se smije kada ga sunce grije. Tako se i ti moraš smijati životu pa ćeš dočekati svoje sunce."