Medalje lažne pobjede

Kada rukom udarimo lice, ono se zacrveni. Ne od srama, već od boli. Tada nastane ožiljak koji s vremenom nestane. Tada vrijeme liječi rane.

Kada zlobom udarimo na čovjekovu dušu, ne ostaje trag crvenila ni ružnoga ožiljka. Tada nastane nevidljiva rana koja ne zacjeljuje. Vrijeme takve rane ne liječi.

Hvalisava zloba takvoga udarca prozvala se Pobjedom, ni ne sluteći da je daleko od svoga imena.

Je li pljuska djetetu, mužu, ženi, bližnjemu, pljuska nama samima? Lažna pobjeda s predznakom dominacije, a zapravo samo preslika našeg unutarnjeg poraza?

Ta lažna Pobjeda, samouvjerena i izgrađena udarcima drugih, opravdavala je svoje pljuske i nepromišljene riječi svojom veličinom. Noseći na leđima natpis "jer ja tako kažem", poput najvećeg je diktatora omalovažavala iskrene i male pobjede onih kojima je nanosila bol. Nije shvaćala da je načinom života koji je vodila iz dana u dan poražavala samu sebe.

Komadić po komadić njene umišljene pobjedničke ljušture padao je s visina i razbijao se o stakleni pod ostavljajući rane u njoj samoj. Ta nekadašnja Pobjeda, ta lažna i hvalisava zloba udarca, lupila je o dno i dostigla Poraz. Ujedinila se s njim i dobila što zaslužuje. Onako lažna i istrošena, nikada nije upoznala pravu ljubav i mir.

Jesmo li svjesni da izigravanjem vlastite moći ukazujemo na svoju nemoć?

Možemo li zaustaviti začarani krug samozavaravanja, samoopravdavanja nakon što smo popustili svojim nagonima i želji za dominacijom nad slabijima? Nismo li tada ništa drugo negoli životinje i instinkt?

Udarcima naših poraza možemo pobijediti u jednoj jedinoj igri, a njoj je ime samozavaravanje. Ono nosi zlatnu medalju, društvo joj slijeva čini opravdavanje, a zdesna umišljena veličina čovjeka.

Ostaje nada da će zlato, srebro i bronca poprimiti pravi sjaj pronađu li nekog drugačijeg Čovjeka, koji kao da je zaboravio putokaze do našega svijeta.