Istinita priča posebnoga leptira

Priča o slomljenom krilu i različitosti koju djeca ne vide

Jučer je sunce već zalazilo, a ja sam umoran od cjelodnevnog pokušaja letenja sjeo na cestu koju su u sumrak osvjetljavale tek sjene borova, a moju dušu dječji smijeh.

Dopustio sam djeci da me stave na svoj dlan. Odande sam konačno, nakon cijelog dana pokušavanja, mogao gledati svijet na način, meni najprirodniji. Iako sam bio visoko, znao sam da više nikada neću moći letjeti sam. Bio sam različit od svojih, a opet jednak. 

Djeca nisu primijetila da sam različit, godilo mi je to. 

Da sam mogao i znao govoriti, zahvalio bih im na pomoći. Znatiželjom su mi pružili još jedan pogled u visine, 

sada dostižne samo uz pomoć drugih.

Danas je sunce tek izašlo, a ja sam se probudio iz sna u kojem nije bilo ružnoga sivila, već samo onog dječjeg osmijeha, naivne znatiželje i iskrene sreće.

Ugledao sam djevojčicu, jednu od jučerašnjih pomagačica. Sletio sam na njenu nogu. Bio sam toliko sitan i toliko daleko od njenih ruku, ali ona me primijetila. Smogao sam hrabrosti ponovo ustati, letjeti. Uspio sam. To nije bio predivan let leptira već onaj nalik početničkom nespretnom pokušaju.

Uspio sam jer su mi oni pokazali da, iako drugačiji, pripadam ovom svijetu i u njemu moram naći svoje mjesto.