Kula prozirnih zidova
Premazane debelim slojem pudera svoj su tajni život živjele ceste različitih dužina i pravaca. Poznatije kao uspomene života, jedino su noću mogle i htjele otkrivati svoju prošlost. Vlasnica svih tih cesta, poznatijih kao bore, i brežuljaka, poznatijih kao prištići i vanjske nesavršenosti, bila sam upravo ja. Vjerovala sam da ih moram učiniti nevidljivima. Oni su mi tada uzvraćali dvostrukom igrom i postajali još vidljiviji.
Vjerovanjima većine, moje su se ceste počele skrivati iza tamnih paravana, poznatijih kao šiške. Iznenađena iskrenošću svog djeteta koje mi je postavilo pitanje: "Mama, zašto se baš moraš šminkati i kada odlaziš kupiti kruh?", počela sam propitivati i svoje ceste, i brežuljke. Pitala sam se kada sam i kako sam stvorila obrambene zidove, vlastitu "kulu od šminke" u kojoj je ulaz zabranjen svim nepozvanim, nepoznatim i nenajavljenim posjetiteljima.
Gradimo li svi ponekad svoje obrambene kule nesigurnosti?
Dugo nisam imala odgovor na pitanje kako sam i kada stvorila tu nevidljivu kulu tankih i propusnih zidova i nesigurne vanjštine. Međutim, u sebi sam oduvijek poznavala i osjećala razlog njene gradnje.
Neuklapanje u "uobičajeni" i "društveno prihvaćeni" izgled vanjskoga tijela, od najranijeg me djetinjstva uklopilo u red onih kojima na čelu stoji nevidljiva etiketa "Drugačiji".
Moja se kula u djetinjstvu zvala Kula sramežljivosti, a kada je sramežljivost prerasla kulu, u nju se uselila nesigurnost.
Postala sam etiketa, a znamo da etikete nose proizvodi.
Ako i ljudima volimo davati etikete, jesu li i oni postali na neki način proizvodi koje možemo kupiti i odbaciti kada nam više nisu potrebni?
Nikada nisam pristajala biti proizvod dvoličnosti i uklapanja, a možda je to i razlog zbog kojeg sam putem zaboravila otrgnuti etiketu. Kada sam ju konačno odlučila skinuti s dugih ušminkanih godina, ispod nje je ostao ožiljak; ljepljivi trag kao podsjetnik odrastanja.
Osjećamo li svi ponekad potrebu prebojati svoje stare zidove i sagraditi nove?
Svi smo nekada gradili kule od pijeska. Gradili smo i kule od karata. Kule su oduvijek bile izazov i simbol neizvjesnosti koje su se u jednom trenu mogle pretvoriti u ništa. Ostajali bi samo temelji, ako smo ih dobro sagradili.
Kao u igri, tako i u životu - da bismo izgradili kulu, potrebni su nam čvrsti temelji. Da bismo izgradili dušu, potrebni su nam dobri učitelji. Danas znam da se najbolji učitelji kriju u nama samima, samo ih moramo naučiti čuti.