Kad nikad nije OK

Između dva zida ili - nikad nije OK

Pogledaj kako se udebljala, šta je napravila od sebe. Ne znaju da ta ista muku muči s emocijama.

Pogledaj kako se osušila, šta je napravila od sebe. Pojma nemaju da ta ista ima prijateljicu bolest do kraja života u sebi.

Pogledaj kako je tužna, nije baš normalna. Ni ne sumnjaju što se dogodilo par sati ranije.

Pogledaj kako se stalno smije, na nekim drogama je garant. Pojma nemaju da je odabrala smijati se i kad nije sretna.

Pogledaj kakvog si je našla, ne priliči joj. Ne znaju da on je cijeli njen duhovni svijet.

Pogledaj samo kako se umislila, kao da je cijeli svijet njen. Pojma nemaju da sunčane naočale nosi kao obrambeni mehanizam svoje nesigurnosti.

Gdje je granica kada treba reći dosta ili jednostavno - ne zanima me što misliš o meni?

Lažna je prijateljica koračala gore- dolje, od jednoga do drugoga zida. Zid nikad nije mogla srušiti. Zid koji je otvarao vrata prihvaćanju novoga svijeta u kojem je sasvim normalno biti i tužan i sretan, i debeo i mršav, i lijep i ružan, i homo i hetero. Svijet u kojem se granice nevidljivo pretapaju i utapaju nestajući u našim glavama.

Jednoga je dana izašla iz kuće bez šminke. Ništa, pa ni najmanji podočnjak kao podsjetnik neprospavane noći, nije mogla sakriti u torbicu lažnoga zadovoljstva sobom.

Drugačija si nekako danas, kaže joj ona lažna.

Stvarno? Ne znam, osjećam se slobodnije.

Malo si podbuhla kao da si plakala.

Stvarno? Ne znam, osjećam se slobodnije.

Je li sve ok s tobom?

Da, nikad nisam bila slobodnija.

Čudna si mi nekako.

Stvarno? Ja sam sebi baš sad najobičnija. Stopljena s masom, stopljena s tisućama drugih koji misle i osjećaju kao ja. Razumiješ?

Pa, baš i ne... Lažna okrene pogled u drugu stranu od neugode. Možda mi se samo učinilo. Moram ići, vidimo se.

Da, vidimo se. Između ona dva zida u kojima lutaš nesvjesna koliko gubiš misleći da dobivaš. Nesvjesna koliko gubiš misleći da imaš sve, a nemaš ništa. Putem si zaboravila ono najvažnije, sebe.