Imati, a nemati

Još samo da to kupim. Treba mi još samo taj predmet i bit ću sretan. Jedva čekam kupiti novo jer baš mi to treba. Rekli su mi da mi samo to još nedostaje. Rekli su mi da bi trebalo još samo to kupiti. Govorili su da bi bilo dobro još samo to nabaviti.

Moram, moraš, moramo. Prezent svakodnevnog našeg moranja koji negira sadašnjost. Vidimo li što nam se događa pred očima, koji filmovi i njihove reprize čekaju u redu za prikazivanje? Vidimo li tko živi pokraj nas, tko treba i želi biti u našoj blizini?

Pokušavamo trčati što brže, ali ne možemo sustići nedostižno.

Možda zato jer ideal živi samo u našim glavama, ali ne i u životu. 

Na početku utrke života svi smo odmorni i puni volje, svi želimo što bolji rezultat. 

Obuvam nove, udobne tenisice. Prilazi mi sudac i upozorava na fer igru. Ne brinite, kažem mu, oduvijek sam alergična na dvoličnost. Pogleda me začuđeno pa prilazi drugima govoreći isto. Neki mu se samo osmjehuju misleći u sebi nešto drugo, a neki, poput mene, zahvale se na savjetu i krenu dalje. 

Putem susrećemo i one koji nam nude stimulanse za bržu trku. 

One koji nas žele potkupiti samo kako bismo odustali od utrke. Trčimo dalje. 

One koji nam nude lažna obećanja. Trčimo naprijed. 

Okrenemo se, a iza nas više nikoga. Sada možemo i hodati. Ne bježimo ni od koga. Ne skrivamo se i ne sramimo svojih pravih lica. Svima možemo sve reći. Sve njih pozdraviti uzdignute glave. 

One koji su trčali samo kako bi nas prestigli, nažuljale su tenisice. Imali su one najskuplje, ali ne najudobnije. 

Imali su debele novčanike, ali ne i obraz. 

Imali su kupljenu pobjedu, uvjereni da imaju sve.

Imali su, a imali nisu. Onu fer igru kojom se stvarno pobjeđuje.