Gospodin Zašto

Dvoje je nasmijanih ljudi šetalo ulicom kada im priđe samodopadni gospodin Zašto te ih upita zašto su tako sretni. Dvoje se pogleda pa pogledaju Zašto i, ne vjerujući što ih pita, odgovore uglas kao jedno: "Moramo li imati razloga za sreću?"

Zašto nezadovoljan odgovorom ono dvoje, prošeće do igrališta punoga djece. Sjedne na drvenu klupu išaranu porukama ljubavi i mira. Roditelje one djece upita: "Zašto su vaša djeca tako dobra i nasmijana?" Roditelji uglas odgovore: "Treba li im poseban razlog za sreću?"

Zašto se hranio gledajući mrke poglede ljudi na ulici koji bi okretali glavu u nadi da ih nitko ništa neće pitati. I ti su ljudi svoje zašto skrivali, ali gospodin Zašto ih je vješto pridobivao na svoju stranu. Tada bi, utučeni ponavljanjem vlastitih padova, postajali jedno s gospodarom gospodinom Zašto. 

Nizali su se tako razlozi koji su bili doručak, ručak i večera spomenutom dvoličnom gospodinu. Kada bi ih sve pojeo, jako bi ogladnio i krenuo tražiti nove mrke poglede ljudi i nove skrivene živote iza tamnih podočnjaka njihovih vlasnika. 

Najdraža pitanja toga znatiželjnoga gospodina bila su: "Zašto nemate djecu? Zašto si još uvijek sam/sama? Zašto voliš žene, a žena si? Zašto voliš muškarce, a muškarac si? Zašto želiš postići ono što ne možeš?" 

Brojni drugi Zašto nizali su se kao obroci na švedskom stolu između kojih je bilo vrlo teško odabrati onaj obrok koji će nas potpuno zasititi.

Kad je, vidno nezadovoljan, gospodin Zašto izgubio svaku nadu da će dobiti zadovoljavajući odgovor na sva svoja pitanja, gospodin Zašto susreo je gospođu Zato. U njenom se društvu osjećao potpunim i morao je sebi priznati da je to jedina istina u koju nikad nije posumnjao. 

Pokušao ju je upitati zašto se tako osjeća, umanjiti svoju sreću i radost njihovoga susreta, ali sva njegova pitanja su presušila. Iz njega više nije mogla izaći niti jedna jedina riječ, niti jedno slovo, glas, zvuk. 

Stajao je nepomično pred gospođom Zato dok je počinjao shvaćati da ni na jedno pitanje ne postoji točan odgovor. Nijedno njegovo zašto nije se moglo objasniti predivnom spontanošću trenutka u kojem je živjela i za kojega je živjela Zato.

Zato je gospodinu Zašto podarila najljepši mogući dar. Darovala mu je ogledalo kroz koje je Zašto mogao vidjeti svijet onako kako ga Zato oduvijek vidi. Zašto se od toga dana više nikada nije htio vratiti u prošlost. 

Naučio je važnu lekciju; život oko nas, s nama i u nama, teče bez obzira koja mu pitanja postavljali.

Vrtuljci života od kojih nam se često vrti u glavi, oni su isti zbog kojih možemo vidjeti ljepotu života. Visoko, iznad banalnosti i predrasuda kojima smo okruženi i često zatočeni njihovim okovima, preteškima za nošenje na samo jednim leđima.