Gdje stanuješ ti
A gdje stanuješ ti? U izlozima trgovina, naslovnicama časopisa?
U namještenim osmjesima i odglumljenim pozdravima?
Doručkuješ li u lajkovima društvenih mreža ili komentarima objava? Ručaš li zadivljeno brojeći klikove koji su prozor u tvoje intimne stanove? Večeraš li, poput voajera, nad fotografijama fotošopiranih tijela, u sebi nakupljajući zalogaje gorčine jer nikad takav biti nećeš?
Gdje stanuje ti duša?
U čijim očima otkriva se tvoj pravi sjaj, u čijim rukama doznaju se tvoji skriveni osjećaji?
Prolaziš li kraj ljudi ne gledajući ljude, govoriš li s njima scenarije sto puta odslušanih bajki kimajući glavom kao da vjeruješ u njih?
Stakla izloga uvećavaju ti ego, gledaš se iz svih kutova, promatraš svoj nestvarni odsjaj. Toliko je stvaran u očima tvojim da zaboravljaš riječi onih ljudi koji su ti govorili dok nisi slušao, koji su ti pokazivali dok nisi vjerovao.
Treba li čovjeku ogledalo da bolje sebe vidi, da umanji svoju neprirodno stvorenu veličinu ega koji sumanuto luta i gazi naprijed?
Ostaješ sama. Tijelo si potrošila. Mlade godine bacila ne njegujući ono što je izvan tijela i ono što je u tijelu. Gdje ću pronaći sebe, pomisliš.
Nećeš se naći u brojevima, komentarima, podsmjesima, udebljanim novčanicima, praznim licima, predivnim trgovinama, najljepšim buketima.
Naći ćeš se kad pronađeš sebe u vremenu koje si daješ, kad odbaciš sve s predznakom koristi i kad pronađeš gdje stanuje ti duša.
Ne postoji tako nešto, reći ćeš mi. Možda budeš u pravu, a možda nekada i ne. Kako god ju nazvali, duša je ionako samo nazivnik mnogo veće vrijednosti koja se krije iza nje.
Hoću li je pronaći?
Bojažljivo me upitaš. Možda hoćeš, a možda i ne. Gdje stanuje ti duša samo znaš ti. U kojim se svjetovima otkriva i gdje se najbolje osjeća, otkrit ćeš tek kad počneš osluškivati sebe.