zaostalog u prividnim krhotinama

Jedna mi je pametna žena nedavno rekla:

Čitaš priču o dvije duše, davno prepoznate i davno zaboravljene, ali samo u očima drugih.

Ima ih koji vole i koji kažu da vole

Kad si velik, a oni bi da si malen

Živjela je davno, nedavno, dugo, kratko, blizu, daleko, u poznatima, nepoznatima. Borila se debele kože, napudranoga lica, spuštenih očiju od umjetnih trepavica i teških kapaka. Znala je da je u krivu, u autu, izvan dopuštenih granica.

Priča posvećena svima koji vode svoje unutarnje, nevidljive borbe

Između dva zida ili - nikad nije OK

On stoji ispred Nje. Zaklanja njezinu veličinu svojim prozirnim držanjem.

Koliko je dovoljno raditi da imam pravo reći umorna sam?

Mama šta je to tabu, jel to neka igrica?

Čudan si ako postavljaš puno pitanja i ako šutiš,

Svatko od nas ima nevidljive komplekse. Zato ih drugi ni ne primjećuju. Zašto smo onda skloni naglašavati ih? Tražimo li odobravanje okoline ili umanjivanje realnosti?

Nemoj jer nećeš uspjeti, nemoj se truditi jer drugi su već to otkrili.

U jednom paralelnom svijetu onom ljudskom, nadmoć su odmjeravali Uspjeh i Neuspjeh. U jednom drugačijem svemiru od onoga iznad nas, neprekidno su tekle rijeke ljubomore, zavisti i osjećaja manje vrijednosti.

Priča posvećena onima koji ne znaju oprostiti i život žive zarobljeni grižnjama savjesti

Priča posvećena svim mojim dragim ženama - majci, sestri, prijateljicama

A gdje stanuješ ti? U izlozima trgovina, naslovnicama časopisa? U namještenim osmjesima i odglumljenim pozdravima? Doručkuješ li u lajkovima društvenih mreža ili komentarima objava? Ručaš li zadivljeno brojeći klikove koji su prozor u tvoje intimne stanove? Večeraš li, poput voajera, nad fotografijama fotošopiranih tijela, u sebi nakupljajući...

Dva odrasla muškarca razglabala su o važnim temama. Dijete je vuklo rukav svojega oca. Nije ga čuo. Zaokupljen svojim riječima, odgurnuo je dijete. Pusti da odrasli razgovaraju, ne budi nepristojan.

Otvorila je oči i vidjela stazu. Obasjan suncem, kao vihor treperio je njezin hod, nesiguran, ali uporan. Trebalo je proći vremena da tom stazom krene hodati. Kako su prolazile godine, počela je ubrzavati korak. Jedan po jedan, korak je pratio njenu želju - postići cilj.

Na najvišoj grani živio je jedan kos. Odatle mu pogled nije bio nimalo loš. Dječak pomisli kako bi volio biti poput njega. Visoko iznad svih, odvažan i slobodan.

Jednog toplog, ali kišovitog dana, baš kakav je i danas, svijet je svojim toplim kestenjastim očima ugledala djevojčica posebnoga srca. Prije toga svijeta, mjesecima je živjela u toplini i nježnosti malene kuće koja je iz dana u dan gradila sve više i više zidova kako se djevojčica ne bi osjećala sputano u njoj.

Prijatelj je onaj koji je uz nas. Onaj koji s nama dijeli tajne, manje i više poznate probleme. Nekada ne hoda uz nas i ne zamišlja iste staze, ali u svakome trenutku može i želi skrenuti sa svoga puta kako bi pomogao kad je potrebno. Je li sreća poput prijatelja koji nam uvijek želi dobro, poput iskrenog i nenamještenog pratitelja naših želja?...

Čekaj, još si mala, kad odrasteš objasnit ću ti. Ne možeš ti to još jer nisi velika. To nije za djecu, za velike je. Ma ti to ne razumiješ jer je komplicirano objasniti ti ozbiljne riječi. Pusti, ja ću, lakše je tako.

Voljela nisam one koji prije tebe znaju što te sutra čeka,

Leti visoko, jer ti to možeš. Leti još više, jer ti to želiš.

Nevrijeme je srušilo zidove građene godinama. Nije ostalo ništa osim temelja.

Kao najgladniji vuk, žena je ženi često najveći neprijatelj.